Neki moji textovi, nesto svrljanja...

osim spama, bavim se i pisanjem... Ovo su neka starija djela, pa komenttirajte, kritizirajte....


San ? Java ? Neka hvala...dovoljan je samo i san...

Sklopio sam oci...utonuo u polusan...Jedan osjecaj sada mi se nudi.Davno izgubljen, sada pronadjen napokon me budi. Ozivljava me i daje mi snage, da nastavim zivjeti znajuci da postoji, netko kao ti. Nisam shvatao sto mi znacis, zbog toga krivim sebe. Nakon sto si mi oslobodila dusu pocinjem napokon shvatati i istinski voljeti, samo tebe. .da...i sada mislim na tebe. Tuzan sam, jer nisi tu. Nebo te imalo, a sada si samo moja...ili , bila moja... Zbog tebe je vrijeme stalo kada sam te upoznao. Gubim se svako malo u tvojim, najljepsim ocima. Kada me zarobe, samo me tvoje,njezne,meke usne mogu da oslobode.Pogledaj u moje oci i vidjet ces koliko mi znacis ...Pogledaj u moje srce i shvatit ces za koga kuca . Zaviri u moju dusu i pogledaj sta skriva za tebe...provjeri jeli moja ljubav dovoljno velika da te zauvijek zadrzim kraj sebe. Mozes da me povrijedis, i da radis sto zelis, ali moju ljubav prema tebi ne mozes nikada da promjenis ... Da ne postojis ti, nista ne bi bilo isto... Sada, dok si u mom snu i dok me slusas, znaj da iako nismo na istom mjesto, zajedno smo...Dok citas ove moje rjeci, ja sklopljenih ociju sjedim, zamisljam te..U mislima mojim ljubim te...Iako nismo na istom mjestu, skupa smo .. Trenunto, posto ne mogu a te poljubim, kao zamjenu na usne moje stavljam komad cokolade...Ali ona te ne moze zamijeniti..niti blizu nije..Ali, bar na tren, kad sklopim oci, na sekund, osjetim te da si tu ...Jos uvijek smo u mojim mislima samo ti i ja...Nemoj misliti maleno da te ne volim...Naprotiv, to se izbrisat ne moze,. Tesko mi je sto nismo skupa, ali barem ovdje...u mom snu, smo tu . Hmm...da li je ovo uopste san..da li sanjam...ili mozda sam negdje se izgubio izmedju dva svijetga...nevazno. Sjedim u mraku svoje sobe. Praznina, od kako si otisla, nikada se nije popunila..Praznina u sobi i u mojoj dusi...Gledam slike, i one male stvari sto smo radili... U isto vrijme bole i mame osmjehe..ali ne moje..nego neke osobe koja se tamo smjesila.. sve bih zamijenio samo za jedan taj tren..jedan poljubac , ali iskreni, njezni..najjaci...Sada mi je pred ocima tvoj lik...tvoje oci i usne...Sada si mi pred ocima ti...Lagano, dok ovo citaas , osjeti moje ruke na tvojim obrazima...na tvom vratu...Osjeti maleno, kako strastveno ti spustam jedan poljubac na usne...Kako te cvrsto drzim uz moje tijelo...Ljubim te..ne dam ti nigdje da odes...Znam...ako otvorim oci, neces biti tu..zato ih zelim ostaviti tako sklopljenim dugo..mozda i zauvijek..a mozda i nikako, jer pocinje da boli... .Oprosti mi ako te ne budem zvao,ako ne cujes za mene... ne zelim da unistim te trenutke...Kada sam sa tobom...Sigurno sada u glavi cujes moj glas...kako ti ove rjeci sto citas tiho sapce.. to bi bio znak da ovo mozda nije samo san...Jos uvijek su mi oci sklopljene, sada te gledam kako se smijes, i kako me zezas...jos uvijek ne zelim da progledam..jer...tako si lijepa...zelim te jos vise, i ziivm za dan da te zagrlim ponovo... kao sada sto to radim...jednostavno, ne mogu da stanem...moje ruke su na cijelom tvome tijelu... sve tvoje je u mojim rukama...Drzim te jako, jer me strah, da mi te nesto ne otme... Ljubim te... Drzim te u mom zagrljaju... tvoje oci me i dalje gledaju....tako je lijepo, maleno , sto si tu... Skoro pa kao da ovaj san je zapravo stvarnost..jer tako snazno mogu osjetiti tvoju pristunost ovdje uz mene...Sveki sekund koji prolazi sada , zelim da bude vjecnost...Znam da me volis, pa makar i u snu samo... Zato ne zaboravi nikad da volim i ja tebe....Kada procitas ovo, samo pruzi svoje ruke i usne...I osjetices moje poljubce, moje dodire... iako nisam tu, vjeruj mi, kraj tebe sam ... jer, veceras sam poslao dusu da te cuva, srce da te ljubi i moje misli...Moje misli, da veceras spavaju sa tvojim mislima...da te ljube u snu one, bar treutno, dok ne mogu ja... Ali... ovo je samo pusta zelja... za ovo treba imat nekog, a ja , opet , imam samo sebe. Samo, nisam depresivan. Naprotiv, poceo sam da volim ovo stanje nicega, jer onda bar mogu da pisem...i da izbacim sve iz sebe.. Hvala vam...hvala vam svima...pogotova vama..a znate tko ste...da vas nije bilo u mom zivotu , mozda nikad ne bih ni pisao. Izgleda da sam se probudio. Ali slike su jos uvijek tu. Djecak u meni i dalje sanja...a ja..ja ga pustam, jer, tesko je biti sam u svijetu gdje svako ima nekog....ne zelim se probuditi..ne , ovo nije san...ovo je java..ne..ovo je ipak san..samo san...nikada odsanjan.

Inace, ovo su izvodi iz knjige...

ovo je isto dio knjige, iz dijela : Tragovi na dusi.


Moja dusa...

Ne mogu nesto da spavam,stomak me cjeli dan bolio.. Jos me boli. Nekako mi muka... Al procice to sve. Napokon,fizicka bol je za covjeka. Tako znamo da smo jos na ovome svijetu. I to me ne brine toliko..Pocinje da me brine ona druga bol..ona psihicka...Bol duse. ZNam da imam dusu,znam,jer cesto pricam sa njom. Ja i ona se cesto posvadjamo oko nekih stvari,ali na kraju krajeva,moramo zivjeti zajedno ,pa tako smo uspjeli naci neki nacin da se ne patimo. Ja nju slusam,ona mene i tako se divno slazemo. Eh..ali veceras kada sam pricao sa dusom,vidjeo sam da nesto krije od mene. Nece da mi kaze sta je,pravi se da je sve uredu,ali ja znam da nije...Stovise,mogao bih reci cak i da znam sta je...ALi necu...strah me da ne bude istina ono sto mislim da jeste..Mozda je i bolje ovako,malo da lazem sam sebe. Sta da radim drugo ?? Dojadila mi je vise ova stvarnost,i ona to zna,pa zato nece da mi kaze... Naucila je da zivi samnom,i sto je jos vaznije,moja dusa je zavoljela ovo moje ludo tijelo. I sada joj je zao da gleda kako patim...A istina je da patim...to znam ja najbolje....



Nakon tog nekog "razgovora sa dusom" pade mi napamet nesto.. "Nije blago ni srebro ni zlato vec je blago sto je srcu drago..." . Ne izlazi mi vec par dana iz glave. Jeste,slazem se sa ovim. Covjek je najsretniji i u stanju je ucini sve kada ima neku osobu koja je uz njega,koja mu daje svu ljubav i snagu. Dobije se moral,volja za zivotom,sreca... u stanju smo i na mjesec otici... Ali sta kada covjek ne moze da nadje to svoje blago ? Ili jos gore,ako ga izgubi...? Sta sa tim ljudima...? Kako se oni osjecaju ? Jeste,puno pitanja,ali to su pitanja na koja niko ne odgovara. Tesko je biti usamljen,ostavljen...tada i kada hodas medju hrpom ljudi osjecas se sam. Nemas cilja,plutas kao brod bez jedra,bez vjetra. Nemas kompasa da ti da smjer,niti pjesme da dignes mornarima moral. A mornari na tom brodu pogodite ko su !? .. Pa naravno,nase tijelo,srce i dusa...Jeste,tu je negdje i razum,al on vise spada u neki visi cin. Zasto ? Pa zato sto ga boli briga za svim i uvjek fura svoj film. Zato ga ovo troje stave vecinom il za kapetana ili za savjetnika. Jer neko treba da ostane priseban i kad nema vise nade ni spasa... Ah...ta nada... Sjecate se,jednom sam napisao '' Nada ne umire zadnja...Bol je ta koja nas zadnja napusta..''. Sad ocekujete da kazem kako sam promjenio misljenje,ali evo vam ga na !!!! Nisam... jos uvijek tvrdim da bol umire zadnja. Jer jednom kada je osjetite...Jednom kada prodje kroz vase vene,kada vam zaledi krv u zilama...taj strah vjecno ostaje. I ne postoji nacin da ljudi izbrisu tu sumnju vise. Da..ta prava bol nas unisti u trenu,ali djelomicno je i dobra. Daje nam snagu da prihvatimo svijet onakvim kakav jeste. Ne daje nam lazne ''nade'' za bolje sutra..Poslije prave boli u stanju smo prihvatiti sve kako jeste...I nista nas vise ne moze u toj granici povrijediti. Ehhh...na sta je ova moja luda dusa spala...Zar me razum napustio ? Zar sam i ja postao fakat pateticni manijak opsjednut boli,nesrecom i tugom ?!? NE !!!!! I nikad necu biti ! Ipak sam ja taj koji to sve vidi i razumije. Pa ko ga jebe !!! Ja sam sretan,i bicu to do kraja zivota... Ne vazno ko dodje i prodje kroz moje snove i moje price... Ne..niko nije vazan... Jer ,iako znam da bol umire zadnja,jos uvijek imam onaj trun nade da cu opet moci da sanjam...da sanjam svoje snove koji su me cinili onim sto jesam.. Osobom sa srcem i dusom voljnom da svoju ljubav da bezuslovno ....

I onda mi je pozlilo..otisao sam kod doktora...I znate sta mi je reako? Da imam frakturu duse... kaze da je jadnica nekako pala ,ili je neko natjerao da padne , te se polomila na milione komadica. Ni on sam ne zna kako to da se jos nije skroz raspala..Kaze da je sva nekakva crno bijela ,tuzna,izmorena...I jos mi je rekao da bi to moglo da se oslika i na meni,i to jako lose...Pa..u pravu je bio.....Upravo tako mi se cini ovaj moj mali univerzum. Crno bijel,sa nijansama neke nepoznate boje. Opet sam zapao u neku krizu dvadesetih godina,kada ljudi misle da znaju sve i da su u stanju da rjese sve probleme. A znam da nije tako ! Al sta cu,ipak sam i ja samo jos jedna luda glava u nizu. A opet,mozda i nisam.. mozda se samo zanosimo onako bezveze jer mi je dosadno.. Kakogod,znam da mi nesto fali,jer nisam u taktu. Nista oko mene nema onu boju koju bi trebalo da ima. Ni osobe,ni zgrade ,ni nebo,ni ptice... Nista...Sve mi je crno bijelo sa cudnim sarama neke tuzne boje. Plasi me to... Sad tek shvacam zasto sam sam jos uvijek. Strah me je da upotrebim ono svoje malo maste i da ofarbam ovaj svijet. Nisam spreman jos za to . Meni odgovara ova boja...Sada to znam. Odmara me. Dopusta mi da ne vidim ono sto bi mi smetalo i da se osamostalim . To je ona boja mozda koju vec dugo trazim. Cak i odgovara stanju moje duse... Boja koja mi dopusta da budem sam medju hiljadama ljudi... Nevjerovatno... A ja mislo da mi to smeta. Nisam nikada na to ovako razmisljao. Ova crno bijela nijansa mi uljepsava sve.. . Nije moja dusa pukla... Ona je ziva,i stiti me od ovog glupog svijeta... moram joj se nekako zahvaliti za to...

pisem povremeno, vecino na engleskom, ali mi se nesto ne posta...:S

eyes (citat):pisem povremeno, vecino na engleskom, ali mi se nesto ne posta...:S

ne posta se ni meni sve , a pisao sam na 3 jezika


Ali eto, mora se malo...ako nekom bude ultra dosadno pa nek cita

Slobodno postaj sve sto imas, otvori novu temu, a ja obecavam da cu u najmanju ruku sve da procitam i dam iskreno kritiku , moze ?

pisem na derneku...ako te zanima trkni do blogova...mogao bih i ovdje jedan copy..samo malo..

Jutro isprepleteno hladnim plavicastim dimovima ispunjava sobu u kojoj su ljudi proveli vecinu zivota. Trake sklanjaju interesantne poglede, zacinjene glasnom muzikom i jedinstvenim glasom. Zrak satkan mirisom neprimjetnim, vec odavno naviknutim na to bas kao i ja... ali tog trenutka zamirisa na nju...

Nekada, kada bi spremala prvu kafu, nisam obracao paznju na njeno uzurbano kretanje kuhinjom, jos uvijek u trenerci koja samo njoj pristaje... Samo sam listao cudnim daljinskim, ne obracajuci paznju na neprimjetni dodir njen.

Tisina nije ubijala, tisina nije smetala ,mogla je da se druzi, mogla je da je pritisne,ali nije smetala. Jutarnji crtici i njen osmijeh bez sminke na aparatu koji ne bi trebao biti tu, cinio je dan dovoljno suncanim.

Nekada sedmica izmakne, telefon ne zazvoni, svakodnevnica krade brojeve na satu, a prije ih je zakljucavala...Da, i sada ponekad jutro mirise na kafu njenu, odraz u tacni formira njenu sliku dok sjedi na podu, smijehu fali malo da ga cujem... Nije stalno tu, ali njen um ponekad zagrli, osjetim kao sto se osjeti toplina sunca kroz gustu maglu, maglu koju nestaje, svjetlost zbog kojeg je ljeto....

Miris njen, svjetlost govora, dodir njenog mira na njen nacin sa onog mjesta gdje vec dugo cuva.


I Sada, u 00 06, nakon dosta vremena, i ova noc ako zelim ima miris njen, i sutra ujutro kafa ce piti, i gledati iste kanale i slusati istu muziku, a ona bi mozda kuckala prstima po rubu stola u samo njoj poznatom ritmu...

10 minuta vezenih koncem proslosti opisano rijecima...


Eto ti blog, otrove jedan...

eyes (citat):pisem povremeno, vecino na engleskom, ali mi se nesto ne posta...:S

sto na eng jadna?



Ja pisem gluposti samo

asterix (citat):

eyes (citat):pisem povremeno, vecino na engleskom, ali mi se nesto ne posta...:S

ne posta se ni meni sve , a pisao sam na 3 jezika


Ali eto, mora se malo...ako nekom bude ultra dosadno pa nek cita

Slobodno postaj sve sto imas, otvori novu temu, a ja obecavam da cu u najmanju ruku sve da procitam i dam iskreno kritiku , moze ?

sad znamo da govoriš tri jezika a iskreno se nadam da to nisu sad hrvatski, srbski i slovenski ...

anna (citat):

asterix (citat):

eyes (citat):pisem povremeno, vecino na engleskom, ali mi se nesto ne posta...:S

ne posta se ni meni sve , a pisao sam na 3 jezika


Ali eto, mora se malo...ako nekom bude ultra dosadno pa nek cita

Slobodno postaj sve sto imas, otvori novu temu, a ja obecavam da cu u najmanju ruku sve da procitam i dam iskreno kritiku , moze ?

sad znamo da govoriš tri jezika a iskreno se nadam da to nisu sad hrvatski, srbski i slovenski ...

Engleski, Turski i Bosanski perfektno
,
Uz to Makedonski, Bugarski super razumijem i pricam pomalo, malo "spanski" happy ?

asterix (citat):

anna (citat):

asterix (citat):

eyes (citat):pisem povremeno, vecino na engleskom, ali mi se nesto ne posta...:S

ne posta se ni meni sve , a pisao sam na 3 jezika


Ali eto, mora se malo...ako nekom bude ultra dosadno pa nek cita

Slobodno postaj sve sto imas, otvori novu temu, a ja obecavam da cu u najmanju ruku sve da procitam i dam iskreno kritiku , moze ?

sad znamo da govoriš tri jezika a iskreno se nadam da to nisu sad hrvatski, srbski i slovenski ...

Engleski, Turski i Bosanski perfektno
,
Uz to Makedonski, Bugarski super razumijem i pricam pomalo, malo "spanski" happy ?

opa laa
svaka čast pa eto i ja znam engleski i bosanski

„Life is to short to wake up in the morning with regrets. So , love the people who treat you right, forget the ones who dont`t, and belive that everything happens with reason. If you get a chance, TAKE IT. If it will change your life, LET IT . Nobody said it yould be easy... They just promied that it would be worth it...“ Anonimus


Jedno drugo vrijeme...

„Pocetak“

Bila je zima, hladna i bijela , kao i svaka druga. Te zime, bio je jedan djecak, kao svaki drugi djecak, veseo i smio, pun zivota, spreman na sve . U tom istom svijetu, bila je i jedna djevojcica, kao i svaka druga, lice ispunjeno osmjesima, veselih pogleda...puna zelje da upozna zivot, puna hrabrosti da slijedi svoje skrivene snove.

Njihov svijet je bio negdje daleko, gdje vrijeme nije postojalo, ljudi su zivjeli vjecno, ratovi su se vodili radi ljubavi..U svijetu gdje se znala cijena dvije najteze rjeci... volim te... Djecak kao djecak, u svijetu svojih snova, uvijek je sanjao isti san. Cistina..bijeli snijeg..usred snijega samo jedan cvijet..jedna ruza. Pokraj ruze djevojka. Imala je na sebi samo bijelu haljinu. Jedan pogled na njen bijeli ten, oci..usne..je bio dovoljan da djecak se uplasi, stane...ne moze da se pokrene. San je uvijek isto bio...ona bi ga pogledala ocima neopisive ljepote, a on..on bi samo stajao..srce bi mu jace kucalo, vlastita koza postala tijesna, usne zadrhtale..zaledio bi se ...i onda probudio..Godine su prolazile, ni u jednom snu nije smjeo da joj pridje..nikad da je upozna....

Jedne veceri, dok je mjesec bio visoko iznad njenog kreveta, sva zadihana, probudila se djevojcica.. sanjala je isti san..skoro pa isti san..zima...snijeg...bijeli snijeg. U snijegu sijedi njena sijena, ali nigdje nema njenog tijela. Pokraj sjene jedna ruza..crvena ruza...htjela je da je dotakne, ubola se.. kapljica krvi pala je u snijeg...vise nije bio bijel. Uplasena, okrenula se...blizu nje, a opet daleko, stajala je jedna druga sijena..Sjena djecaka, ratnika ... Stajao je skamenjen, gledao u njene oci.. Bez i jednog treptaja, bez ispustenog uzdaha tako smiren...Pokusala je spustiti pogled, ali nije mogla.. kada je djecak primjetio da ga gleda, uplasio se.. usne su mu zadrhtale, grudi uzbudile... i samo je nestao u magli. U svakom snu do sada osjecala je da je neko gleda..u svakom snu znala je da je neko tu... ali samo ovo vece vidjela je djecaka..Nije znala tko je, ali je zeljela tako silno da ga vidi opet..Bez razloga, bez objasnjenja, osjetila je nesto cudno..neku zelju da bude sa njim. Sve sto je znala o njemu je to da je bio ...ne...nije znala ni to...nista nije znala, osim da ga silno zeli... U tom nekom stanju izmedju sna i jave, pogledala je mjesec... bio je veliki, okrugao...kao da je veceras blize zemlji...kao da joj zeli nesto da kaze...san vise nije dolazio na njene oci.

Te zime, hladne i bijele, kao i svake druge zime, djecak je postao muskarac. Uplasen, ali hrabar, krenuo je u novi svijet. Kako su godine prolazile, lutao je zemljom bez cilja , ipak sretan, nikad tuzan. Vrijeme je teklo, nestajali su tragovi njegove jednostavne duse.. Dosta godina je proslo od tog dana kada je napustio sve. Vidjevsi sve sto se moglo vidjeti, vrativsi se u svijet koji jednom napusti, uhvatio ga je onaj stari strah..ali samo na tren, jer , kada su ga vidjeli ponovo, nisu znali tko je.. vidjeli su samo ratnika, hraborg i smiog. On vise nije bio djecak... Prvo vece u novom starom svijetu, prva besana noc, izasao je van... hladan vjetar mu je ledi o tijelo...i tek tako, nenadano, krajickom oka vidio je nju..djevojku u bijeloj haljini. I onda se sjetio svega..svih svojih ljubavi, svih svojih snova... svog tog bijelog svijeta koji je prosao da bi pronasao nju...djevojku pogleda boje neba. Sve se vratilo na staro...usne su mu zadrhtale...tijelo vise nije bilo njegovo..u grudima je plamsala vatra, koju nije osjetio vec dugo...Sva hrabrost je nestala...san je opet tu... samo..ovaj put , san nije bio san, djevojka u haljini bijeloj je bila tu... a on... on nije bio djecak...

Smirena, opet uznemirena, djevojka u toj tihoj noci vise nije mogla da sklopi oci... Vani je padao snijeg.. Obukla je svoju bijelu spavacicu izasla vani, da proseta. Osjecala je da ce joj goditi ta hladnoca, da ce joj probuditi..i uspavati. Veliki mjesec pratio ju je u stopu, nije bila sama...strah je nije bilo... Zamisljena, hodajuci beskrajnim rajskim vrtom, trznula se... oko nje sve je bilo bijelo. Samo na jednom mjestu vidjeo se jedan cvijet..jedna crvena ruza.. prisla joj je... uplasena, ali tako znatizeljna...Da li je ovo san ? Prisla je ruzi...trazila svoju sjenu, ali sjene bilo nije. Bila je tu ona...okrenula se, pogledala na sve strane...trazila njega, ali njega nije bilo. Ipak...ono je bio samo san.. Krenula je da ubere ruzu. Jedan trn nije vidjela..kap krvi spustila se na snijeg. Nasmijesila se, pogledala mjesec, sa ruzom u ruci krenula nazad u svoje odaje... i tada je samo stala.

Kretala se poput vjetra, njena bijela haljina pratila ju je u stopu. Skamenjen, uplasen...osjetio je da djecak u njemu i dalje zivi. Sta da radi, dal je ovo samo san... dal da pusti djecaka da zivi, ili da nastavi dalje...jer ovo mora biti san. Djecak , onakav smotan..uplasen, odjednom mu je preuzeo tijelo. Djecak ipak nije bio kukavica...ne sada... Hitrim koracima, tiho poput sapata sa usana krenuo je za njom. Izgledala mu je smjesno dok je onako zamisljena lutala, kao da je cijeli svijet njen. Kako je samo bila lijepa..njene crvene usne na bijelom tenu, oci koje bi ukrotile i samo nebo te ga bacile na pod...kosa duga...crna... Stala je na jednom mjestu...oko nje sveje bilo bijelo...samo jedan cvijet, jedan pupoljak ruze stajao je ispred nje. Kako je samo slatka bila dok je pogledom kruzila na sve strane da vidi gledali je ko...cak do njega je dopirao njena zelja da ubere tu ruzu... Krenula je prema njoj, ubola se... I tada je djecak preuzeo kontrolu i napravio par koraka vise...necujno...dosao je tik iza nje... vrijeme je stalo, vise nije postojalo. Pahulje snijega su stojale u zraku...nista vise nije bilo stvarno. Okrenula se ...ustala..krenula...i samo stala. Njeno lice andjela stojalo je ispred njega... usne malo otvorene...oci uplasene...stajali su lice u lice jedno ispred drugog. Rjeci nisu bile potrebne, niti su bili u stanju da ih izgovore. Samo je pruzio ruku...dlanove spustio na njeno bijelo lice...njegovi prsti plesali su na njenim sada vec zarko rumenim obrazima..dosli do kose...prelijepe duge crne kose...drugu ruku je spustio na njene bokove...privukao je milimetar blize. Osjetio je njen vreli dah. Srce je lupalo kao da zeli da izadje iz njenog vrelog tijela. Gledali su se u oci. Ona...ona nije postojala. Bespomocna, izgledala je kao lavica , ponosna, vitka, snazna...ali opet uplasena pred njim..pred njegovim pogledom. Vise nije imala kontrolu nad tijelom...njen duh...djevojcica u njoj se probudila. Gledala je svoje ruke, ali nije mogla da upravlja njima...krenule su prema njegovim grudima...te veceri...vrijeme je stalo... Privukao je njeno tijelo malo blize sebi..bez da skine pogled sa nje..Boze...kako samo lijepa je bila...i...uplasen, nije znao sta radi, ali je znao da je ispravno... samo je spustio svoje usne na njene... Ona...osjetila je samo zar..plamen... gorila je cijala... njegove usne na njenima...tijela su im postala jedno...nista vise nije postojalo osim njega i nje...



To be continued